DOPUNA NA 80 0 P 050285 13 P

Šta vrijedi pravo iz zakona, kad Sud BIH i Ustavni sud nisu htjeli da to poštuju, te je g. Maktouf morao da preko Strazbura ubijedi organe u BIH i samu državu, da to pravo postoji i da ga imaju SVI građani…

OSNOVNOM SUDU U BIJELJINI

DOPUNA TUŽBE ZA UTVRĐENJE PRAVA

Prije svega podsjetio bih sud na član 5 “Zaštita prava” (ZAKON O SUDOVIMA)
Sudovi štite prava i slobode zajamčene ustavima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i zakonom, te obezbjeđuju ustavnost i zakonitost.
Očito je da Sud ne samo da neće da štiti prava i slobode, nego pomaže onima koja ta prava otimaju.
Prije svega neumjesan je komentar da citiram: “dekleratorna pravna zaštita ne stvara nove pravne odnose, niti preinačuje postojeće” što aludira da sam tražio uspostavljanje nekih novih prava koja nisu postojala ili njihovu izmjenu. No već u nastavku se navodi “već se njome samo konstatuje određeno postojeće pravno stanje” što je upravo ono što sam i tražio od suda.
Očekujem da sud utvrdi postojanje nekih prava koje smatram da mi pripadanju, odnosno da utvrdi nepostojanje prava državnih organa da mi ta prava oduzimaju bez zakonom donesenog riješenja, shodno članu 16 Ustava RS, a sve zasnovano na relevantnom članu 54 ZOPP-u stav 1 “Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.”.
Stav 2 istog člana određuje da se takva tužba može podnijeti, (citiram jednu od opcija) “kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa…
S obzirom da mi se od strane tužene RS otima više prava za koje ja smatram da mi pripadaju, moj je pravni interes da se to utvrdi putem suda i to ne zbog mene nego zbog onih koji mi ta prava oduzimaju. Takođe je neumjesna tvrdnja da se “ovakva vrsta sudske zaštite može tražiti za utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja konkretnog prava ili pravnog odnosa povodom konkretnog spora” a što je samo jedna od mogućih opcija navedena u stavu 3 člana 54 ZOPP-u.
Postupajući sudija mi sasvim osporava pravo na ovaj oblik sudske zaštite tvrdnjom “tužilac u svojoj tužbi ne može svojim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje postojanja bilo kojeg pojedinačnog, kolektivnog ili dr. prava tužioca, koje mu je već garantovano Ustavom BiH i Ustavom RS, kao i svakom građaninu BiH”. Kao protivargument tome prilažem kopiju odluke Okružnog suda u Banjaluci po predmetu 71 0 P 134315 12 Gž od 30.12.2011. u kome se na kraju kaže “nakon čega će na osnovu provedenih dokaza i utvrdenog činjeničnog stanja pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti na zakonu utemeljenu odluku”.
Uvidom u kompletan sadržaj Rješenja, vidljivo je da se radi o istoj vrsti tužbe, o istim događajima, vezano za prikrivanje ubistva Ivone Bajo, što je Okružni sud jasno shvatio, samo što se tada tražilo utvrđenje drugih prava i naravno vezano za događaje do 2011-te. Kako sam uz tužbu dostavio dokaze samo na disku, poslije ove odluke sam poslao i štampane dokumente, no poenta je u tome da se ne odbacuje mogućnost takve tužbe, nego se nalaže prvostepenom sudu da provede procesne radnje i donese odluku na osnovu činjeničnog stanje, bez uticaja na to kakva bi trebalo da bude.
S obzirom da je u ovoj parnici sudija izneo stav da “ne mogu tražiti utvrđenje prava garantovanih zakonima”, jasno je da nikakva količina dokaza ili dodatni opis činjenica ne bi mogli promjeniti takvu odluku, odnosno jasno je da nema namjeru prihvatiti tužbu ni pod kojim uslovima. Na isti način se pokušao oglasiti nenadležnim i prvostepeni sud u Banjaluci, po parnici iz 2011-te.
Što se tiče pitanja da li je uopšte moguće tražiti utvrđenje prava iz zakona, nadam se da stav Okružnog suda jasno objašnjava da može, a ja ne “prepuštam da sud svojom presudom utvrdi koja pravna posljedica proističe iz tačno određenog događaja” kako navodi postupajući sudija, nego jasno ističem u svom tužbenom zahtijevu, (jedna od stavki):
“Osnovni sud u Bijeljini utvrdio je da tužilac Zdenko Bajo posjeduje pravo žalbe ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu, garantovano članom 16 Ustava RS.”
Ne ostavljam dakle ni najmanju mogućnost da sud razmišlja o pravnoj posljedici, odnosno o tome šta treba da proistekne iz činjeničnog opisa i dokaza. Od suda očekujem samo da utvrdi da li je to što tražim da se utvrdi tužbenim zahtijevom u skladu sa zakonom odnosno citiram sudiju kako opisuje ovu vrstu tužbi “već se njome samo konstatuje određeno postojeće pravno stanje”.
To je upravo ono što i tražim, da se konstatuje stanje koje vjerujem da egzistira, jer kada se pozovem na neko pravo i tražim da se poštuje ustav, dobijam svakakve odgovore među kojima se ističe izjava sudskog policajca Zorana Mićića, citiram:
“ŽALI SE USTAVNOM SUDU. NE TREBA TI DATI NIKAKVA PRAVA, NEGO TAKVE KAO ŠTO SI TI TREBA ZATVORIT NA SOKOLAC !”
Potom je u Zabilješci 1292-12 koju je sačinio i potpisao sa kolegom Čavić Zoranom, napisao da je takvo ponašanje (pozivao sam se na prava koja tražim da se utvrde) moguće samo ako sam pod dejstvom narkotika ili sam psihički poremećen. Teorijski je moguće da je to istina i ja samo umišljam da imam neka prava, te bi sud to otklonio svojom odlukom. Ako odluči da ne posjedujem prava koja smatram da imam, onda je istina da sam psihički poremećen, a ako sam u pravu, onda ću kopije sudske presude dostaviti svim državnim organima, koji mi oduzimaju neka od tih prava, odnosno ako mi ih budu u budućnosti oduzimali.
Činjenica koju sam nedavno saznao da imam 14 tužbi u Osnovnom sudu u Bijeljini, (znao sam ukupan broj, ali nisam vodio evidenciju po pojedinačnim sudovima) pokazuje da nema određenog, konkretnog, samo jednog spora, nego ću po potrebi koristiti presudu iz ove parnice u nekim od tih sporova po potrebi ili novim u budućnosti, odnosno svaki put kad se ukaže potreba.
Hipotetski da sam nekada ranije tražio utvrđenje prava da mi se sudi po zakonu u vrijeme eventualnog izvršenja krivičnog djela, odnosno ako je došlo do izmjene zakona, onda po blažem, mnogi građani bi izbjegli negativne posljedice. Ovako šta vrijedi pravo iz zakona, kad Sud BIH i Ustavni sud nisu htjeli da to poštuju, te je g. Maktouf morao da preko Strazbura ubijedi organe u BIH i samu državu, da to pravo postoji i da ga imaju SVI građani.
Nepoštovanje tog prava koštaće osim hiljada sati ponovnog suđenja i višemilionski iznos kako za troškove preko 100 postupaka, tako i za nadoknade oštećenima. Stoga Osnovni sud u Bijeljini može izbjeći takav scenario, kakav se trenutno dešava u vezi presude Damjanović – Maktouf, kada svi traže odgovornost g-đe Meddžide Kreso, a ona je prije par dana podsjetila da i Ustavni sud snosi odgovornost.
Na kraju podsjećam da je ovde u pitanju posebna vrsta tužbe, pa iako sam detaljno opisao neke događaje kojima objašnjavam pozadinu svega i svoj pravni interes, praktično nije neophodan nijedan dokaz niti činjenica za samu tužbu.
Ako želim recimo da se utvrdi da imam “Pravo na podnošenje zahtjeva za pristup informacijama i pristup informaciji na način opisan i garantovan ZOSPI” što je jedna od stavki koje sam naveo u tužbenom zahtijevu, ne treba mi nijedna činjenica niti dokaz, odnosno dokaz je ZOSPI, a ja sam uz to dostavio i dokaze da se to pravo oduzima, jer na zahtijeve koje sam priložio tužena nikada nije odgovorila. Takođe sam dostavio Zabilješku 1173/11 u kojoj se konstatuje da mi je pristup u OT Bijeljina zabranjen, te dijelove izjava sudskih policajaca, iz kojih se vidi da je zabrana u stvari za sve srodnike ubijene djevojčice, što su naknadno pošto sam to objavio na internetu, pokušavali da ublažavaju do negiranja bilo kakve zabrane. Osim dokaza koje sam već dostavio, jasno sam istakao na kraju opisa činjeničnog stanja da:
Ukoliko tužena RS ne prihvati odgovornost i upusti se u parnicu, na pripremnom ročištu ću dostaviti sudu popis svih drugih važnih dokumenata koji su bitni za ovu parnicu, a prikrivaju se od njenih organa te predložiti da sud izda naredbu za dostavu tih materijala…
Jedna od ključnih stvari za ovu tužbu je i prikrivanje dokaza, dokumenata i informacija od strane tužene RS, koje se čini zbog toga što su ubili ćerku moje sestre prilikom šverca u firmu svog poslanika, a istovremeno su preko Bobar banke čiji je pomenuti poslanik većinski vlasnik, a tužena RS suvlasnik, prali novac svog ortaka Šarić Darka, prije, u vrijeme i poslije ubistva, te je 25.02.2012. poslije mojih dojava stranim istražnim organima otkriveno preko 4 miliona KM transakcija narko mafije. Stoga se i pozivam na pravo iz ZOPP-u čl. 134, stav 3 da sud naredi organu koji odbija da mi izda kopiju nekog dokumenta i to ukoliko tužena odluči da se upusti u parnicu, koja joj ništa ne znači.
Dodatni dokaz koji prilažem su odgovori CJB Bijeljina od 16.08.2013. u kojoj se prvo tvrdi da mi je dozvoljen pristup pisarnici, a onda da mi nije dozvoljen pristup tužilaštvu. Postupajućem sudiji je poznata zgrada na adresi Vuka Karadžića 3, te će lako uočiti da se radi o laži. Pisarnica se nalazi unutar prostorija tužilaštva iza staklenog zida i vrata desetak metara desno od ulaza. S obzirom da mi je zabranjen pristup prostorijama tužilaštva, apsolutno je nemoguće da pristupim ijednoj prostoriji pa i pisarnici, što je nedvosmisleno evidentirano u dokumentu Suda “Zapisnik 80 1 Pr 004323 11 Pr” i sudske policije “Zabiljeska 1173-11”, što sam već dostavio.

PRILOZI DOPUNE