OBAVJEST PO PREDMETU 80 0 P 039976 12 P

Slučaj u kome sud brutalno falsifikuje dokaze i odgovor tuženog, te njegov stav da nikada nije postupao u odnosu na mene prepravlja u službeni nastup, je jedna od najvećih, ako ne i najveća blamaža sudova u Bijeljini i predstavljaće u budućnosti sramotu i za odgovorne sudije i sud u cjelini…

OSNOVNOM SUDU U BIJELJINI

OBAVJEST SUDU I TUŽENIMA PO ČLANU 63 ZOPP-U

U uvodnom dijelu, prije svega obavještavam sud, da sam se pismeno obratio tuženima sa prijedlogom za sporazum, na koji nije bilo reakcije do datuma koji sam naveo, te je očito da isti ne žele dogovor, nego se nadaju da će zahvaljujući službenom položaju i vezama, izdejstvovati presudu u svoju korist, koja bi legalizovala njihove privatne poslove i interese i predstavila ih kao službene radnje.
Stoga podvlačim da ću odmah povući tužbu ukoliko bilo ko od tuženih dostavi u dovoljnom broju primjeraka dokument u kome OT Bijeljina potvrđuje da je izdalo naredbu za suspenziju zakonom garantovanih prava prema meni.
Mora se raditi o službenom dokumentu OT Bijeljina sa potpisom i pečatom, a ne o izjašnjenju tuženog Borovčanina ili Kovačevića, vezano za ovu parnicu, jer je u ZOO-a član “Osnovi odgovornosti” jasno navedeno:
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Dakle, tuženi moraju dokazati da su nastupali službeno, zvaničnim dokumentom državnog organa, da bih ja povukao tužbu, a podsjećam da sam više puta tražio i usmeno i pismeno takav dokument, pozivajući se na pravo iz člana 16 Ustava RS. Kako je to uporno odbijano, pravo stanje je slijedeće:
TUŽENI SU ZA SVOJE PRIVATNE I INTERESE ORGANIZOVANOG KRIMINALA, LAŽNO PREDSTAVILI DRŽAVNIM SLUŽBENICIMA DA POSTOJI NEKA NAREDBA I NAVODILI IH NA IZVRŠENJE KRIVIČNIH DJELA !!!
To se očituje i činjenicom da uopšte ne postoji zakonska mogućnost da se izrekne sankcija grupi ljudi prema rodbinskim vezama, nevezano za to da li je ijedan pojedinac uopšte počinio radnju koja bi to uzrokovala, a osim toga nijedan od tuženih nema ovlaštenje da oduzima građanima garantovana prava, čime su počinili krivično djelo “Samovlašće” prije svega, te više drugih sa ciljem da se pomogne krijumčarima, koji su tom prilikom ubili Ivonu Bajo i saučesnicima koji su pokušali da prikriju dokaze tog zločina…
Čak i da je postojala naredba bilo koga, tuženi su odgovorni, shodno članu 48 Ustava RS, prije svega krivično, a kako nema dokaza da je ijedan državni organ izdao neku naredbu, onda i parnično. S tim u vezi je i činjenica da se tuženi Kovačević samo uopšteno poziva na neki član iz zakona, kako po njemu uopšte ne može snositi odgovornost, ni pod kojim uslovima, namjerno ne navodeći da li je on lično izdao neku naredbu ili ne.
Pravno gledano, za to i ne postoje dokazi, osim izjave tuženog Borovčanina, te ako isti ne dostavi dokument koji bi to potvrdio, objektivno smatram da sud može konstatovati samo odgovornost Danka Borovčanina za nastalu štetu, te po službenoj dužnosti, (obaveza iz ZOKP-u za sva službena lica) prijaviti krivično djelo.
U nastavku ću obraditi neutemeljenost stavova tuženih u odgovorima:
Osim već navedenog da bi za prebacivanje odgovornosti na RS, g. Borovčanin morao dostaviti neki pisani dokaz o naredbi državnog organa, neistinita je tvrdnja kojom opravdava postupke. U ZOSP, kako RS tako i BIH, niti u jednom članu ne postoji pojam usmene naredbe, što g, Borovčanin lažno predstavlja, (pozivam ga da jasno navede član u kome tvrdi da to piše). Osim toga, to što je navedeno u zakonu o sudskoj policiji, nema nikakve veze sa mnom, nego sa pripadnicima policije. Da li će sudski policajac dozvoliti da ga ponižava neko usmenim naređenjima, tipa, da mu pokosi dvorište, očisti cipele i slično, je njegova lična stvar, ali ja neću dozvoliti nikome da otima moja prava. Konkretno na mene se ne može odnositi ništa iz ZOSP-i koji obavezuje g. Borovčanina, čak i da je predviđena usmena naredba, nego je relavantna samo zakonitost naredbe, shodno članu 24 ZOJRIM-u.
Moj stav koji zastupam pred sudom, je da je naredba koja mi je usmeno saopštena pravno nemoguća prije svega, a osim toga sam morao da je dobijem i pismeno. Kako to tuženi nisu učinili, očito je da su je izmislili, da naredba i ne postoji, te ne može ni biti odgovorna RS. Znajući tužene, oni bi u parnici protiv RS, osporili da se bilo šta desilo, (a imam pismene dokaze o lažnim izjavama obojice tuženih), ako bi takva tužba uopšte bila prihvaćena sa dokazom u stilu Bećkovića:
“Reče mi jedan č’oek, da je čuo od drugog čo’eka, da je treći čo’ek izdo neku naredbu”
Svjedočeći na pretresima u Prekršajnom sudu, pripadnici sudske policije uključujući i g. Borovčanina, pokazuju da se prema odgovornom poslu odnose kao prema cijenama na pijaci, prepravljajući tekst naredbe, kako i kad kome padne na pamet, zavisno od toga kakvu lažnu izjavu treba da daju, što će biti predočeno kao dokaz na pripremnom ročištu.