PRITUŽBA PROTIV DESTANOVIĆA

Više desetina ubistava se prikriva od strane prije svega tužilaštva, pa potom policije i sudova, a nebrojene su pljačke, krijumčarenja, mahinacije sa budžetom, javnim nabavkama, građevinskim zemljištem, pranjem novca…

VISOKOM SUDSKOM I TUŽILAČKOM VIJEĆU UREDU DISCIPLINSKOG TUŽIOCA PRITUŽBA NA RAD SUDIJE DESTANOVIĆ SENADA U PREDMETU 80 0 P 043324 12 P

Član 56. Disciplinski prekršaji sudija (ZOVSITV)
1. povreda načela nepristrasnosti
2. postupanje s pristrasnošću i predrasudama tokom obavljanja službenih dužnosti zbog rase, boje, spola, vjerske pripadnosti, etničkog porijekla, nacionalne pripadnosti, seksualne opredijeljenosti ili društvenog i ekonomskog statusa stranke
3. očigledno kršenje obaveze ispravnog postupanja prema strankama u postupku, njihovim pravnim zastupnicima, svjedocima, ili drugim osobama
8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti
9. donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka
23. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva

RJEŠENJE
Žalba se uvažava, prvostepeno rješenje ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
Predmet ovog postupka je zahtjev tužilje za naknadu štete. U prethodnom ispitivanju tužbe, prvostepeni sud je donio rješenje dana 22.11.2012. godine, kojim je navedena tužba vraćena na ispravku i dopunu u skladu sa odredborn člana 66. ZPP, a tužilja je dana 05.12.2012. godine, dostavila podnesak naslovljen kao dopuna tužbe. Donoseći ožalbeno rješenje prvostepeni sud je smatrao da tužilja nije otklonila nedostatke na koje je ukazano prethodnim rješenjem, pa je na osnovu toga odlučio da se tužba u ovoj pravnoj stvari odbacuje kao neuredna.
Ispitujući prvostepeno rješenje u smislu odredaba člana 221. Zakona o parničnom postupku ovaj sud je našao da je žalba osnovana.
Naime, prvostepeni sud je smatrao da tužilja nije otklonila nedostatke koji se tiču urednog zastupanja smatrajući da priložena punomoć nije uredna jer je ista izdata 21.05.2010. godine, u vrijeme kada se vodio postupak pred Okružnim tužiłaštvom Bijeljina, a da u istoj nije označen broj predmeta spora i naziv suda pred kojim se vodi ovaj parnični postupak, pa kako isto lice nije advokat, takvom punomoćniku uvjek je potrebno izričito ovlaštenje za preduzimanje određenih procesno-pravnih radnji, u vezi odredaba čina 301, 307 i 309. ZPP.
Prvostepeni sud takode utvrđuje da je ostalo nejasno koje tužiteljica određene pravno priznate vidove nematerijalne štete traži, u smislu odredaba čł. 200. stav l. i 203. Zakona o obligacionim odnosima, (u daljem tekstu ZOO) pri tome ne navodeći u činjeničnom opisu tužbe uzrok i posljedice te uzročno-posljedične vezu, pri nastanku bilo kojeg vida nematerijalne štete, za koje navodi da su nastali.
Odluka prvostepenog suda nije pravilna.
Naime, uvidom u dostavljenu punomoć jasno se može utvrditi da je tužilja na osnovu generalne punomoći ovlastila svog brata da kod svih navedenih institucija i državnih organa može preduzimati sve radnje radi zaštite njenih prava i ostvarivanja imovinsko pravnih interesa.
Odredbom čl, 301. ZPP regulisano je izmedu ostalog da punomoćnik može biti i srodnik stranke “po krvi ili po tazbini bez ikakvih ograničenja u stepenima srodstva.
Prvostepeni sud iako navodi čl. 301 ZPP u obrazloženju svoje odluke kao jedan od razloga na osnovu kojih je donijeta odluka, ne obrazlaže koje činjenice su u suprotnosti sa ovom odredbom. Ako postoji sumnja u srodstva između punomoćnika i vlastodavca, prvostepeni sud je u rješenju kojim je tužilji naloženo da dopuni tužbu morao navesti i te činjenice obzirom da pomenuti član reguliše pitanje ko može biti punomoćnik u ovom postupku, a u punomoći jasno stoji da tužilja ovlašćuje svog brata radi zaštite njenih prava i ostvarivanja imovinsko pravnih interesa.
Čl. 302. ZPP određeno je da radnje u postupku koje punomoćnik preduzima u granicama punomoćja imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka. Dakle, navedenom odredbom regulisano je pitanje kako osnova za zastupanje, tako i pravnih posljedica preduzetih radnji koje punomoćnik preduzme u ime davaoca punomoći.
Čl. 307. ZPP regulisane su granice parnične punomoći koja je izdata punomoćniku, koji nije advokat i u navedenoj odredbi stoji da ako stranka u punomoćju nije bliže odredila ovlašćenja punomoćmka, punomoćnik koji nije advokat može na osnovu ovakvog punomoćja da vrši sve radnje u postupku, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlašćenje za povlačenje tužbe, za priznanje ili za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenju poravnanja, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoćja na drugo lice, kao i za podnošenje vanrednih pravnih lijekova. Dakle u navedenoj odredbi jasno stoji da punomoćnik koji nije advokat može na osnovu ovakvog punomoćja vršiti sve radnje u postupku, a takstativno su nabrojane radnje koje punomoćnik ne može obavljati u ime svog vlastodavca bez njegovog izričitog ovlašćenja. Obzirom da nijedna od pomenutih taksativno nabrojanih radnji nije postupljena od strane punomoćnika nejasno je u kom dijelu prvostepeni sud smatra punomoć neurednom.
Odredbom čl. 309. regulisana su pitanja koja se odnose na vrijeme i način davanja punomoći kao i postupak i pravne posljedice u slučaju nepodnošenja punomoći odnosno podnošenja neuredne punomoći i u istom je navedeno da je punomoćnik dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć (u ovom slučaju punomoć je dostavljena uz tužbu), te da sud može dozvoliti da radnje u postupku za stranku privremeno izvrši lice koje nije podnijelo punomoć, ali će istovremeno narediti tom licu da naknadno u određenom roku podnese punomoć ili odobrenje stranke za izvršenje parničnih radnji.
Neuredna punomoć ili čak nepostojanje punomoći po svojoj prirodi predstavlja otklonjive procesne smetnje u zastupanju obzirom da zastupana stranka može naknadno odobriti parnične radnje osobe koja nije bila uredno ovlaštena za zastupanje. Odredbom čl. 53. ZPP taksativno su nabrojani elementi koje svaka tužba mora da sadrži, a izmedu ostalih u te elemente spadaju i činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, te dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice. Dalje prvostepeni sud u obrazloženju rješenja navodi da je ostalo nejasno koje tužilja određene pravno priznate vidove nematerijalne štete traži, u smislu odredaba čl. 200. stav 1. i 203. ZOO, pri tome ne navodeći u činjeničnom opisu tužbe uzrok i posljedice te uzročno-posljedicnu vezu, pri nastanku bilo kojeg vida nematerijalne štete, za koje navodi da su nastali.
I u ovom dijelu osnovani su navodi žalbe da je dopunom tužbe jasno navedeno koju pravno priznatu nematerijalnu štetu tužilja potražuje u svom tužbenom zahtjevu.
Naime, u dostavljenoj dopuni tužbe tužilja precizira da potražuje pravičnu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica i straha, a što se odnosi na nematerijalnu štetu, dok iz sadržaja proizilazi da je navedena nematerijalna štete nastala nezakonitim radnjama organa tužene.
Takođe, u dostavljenoj dopuni tužbe tužilja se poziva i na čl. 201. ZOO a koji se odnosi na krug lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta.
Odredbom čl. 334 ZPP određeno je da tužba naročito treba da sadrži: označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpís podnosioca, što je takođe uredno navedeno, tako da su i u tom dijelu osnovani navodi žalbe tužilje.
Tužba koja je podnijeta postupajućem sudu sadrži elemente koji su propisani gore navedenim članovima Zakona o parničnom posutupku, a izmedu ostalih navedeni su i dokazi kojima se utvrđuju činjenice na kojim tužilac zasniva svoj tužbeni zahtjev.
Neophodno je istaći i da nedostavljanje svih isprava i predmeta koje stranke žele upotrijebiti kao dokaz na glavnoj raspravi ne može ni na pripremnom ročištu imati za posljedicu utvrđivanja tužbe kao neuredne već je čl. 81. ZPP jasno regulisano da će sud prema rezultatima raspravljanja sa pripremnog ročišta odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi pri čemu sud ima dispozitivno ovlašćenje da prijedloge stranaka koje ne smatra bitnim odbije posebnim rješenjem uz naznačenje razloga odbijanja.
Zbog svega gore navedenog žalbu je kao osnovana valjalo uvažiti, te imajući u vidu odredbe čl. 227 st.l t.2, čl.235. st. l t.3 i čl 236 ZPP, ukinuti prvostepeno rješenje i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak i suđenje. U nastavku postupka prvostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazao ovaj sud.

Suštinski ovom obrazloženju Okružnog suda nije potrebno dodati nijedan drugi dokaz niti argument, no neću propustiti priliku da pokažem kako sam već u dopuni tužbe ukazivao sudiji Destanoviću još detaljnije nego je to učinio drugostepeni sud na “greške” (ovo pod navodnicima zato što sam siguran da se ne radi o napažnji ili nestručnosti nego o namjeri) koje je načinio svojim postupanjem. U ovom tekstu ću se samo osvrnuti na tvrdnju sudije da “ne može zaključiti iz kojeg konkretnog životnog događaja izvire tužbeni zahtjev” na šta sam odgovorio, (navod iz dopune tužbe):
Na stranu to što je odmah u drugoj rečenici opisa činjenica istaknuto sledeće: Osnova svega je dakle ubistvo djevojčice Ivone, koje su kriminalci zaposleni u institucijama vlasti, prije svega tužilaštva, pokušali da prikriju, koristeći se svim sredstvima. te je jasno označen taj životni događaj, a više puta se u nastavku pominju detalji o tome te o prikrivanju materijalnih dokaza sa lica mjesta i snimaka obdukcije, koje je tužena sakrila i od vještaka, odnosno falsifikovala činjenično stanje konstatovano od strane obducenta!
Kompletan tekst se nalazi na web stranici:

PRILOZI

Napomena : Linkovi priloga su aktivni i vode ka originalnim tekstovima ili dokumentima…